Autor
teksta:
Jahja
Muhasilović
U
diplomatskim krugovima počelo se šaputati o reviziji Dejtona i tome kako se
Bosna i Hercegovina dvije decenije od potpisivanja ovog ugovora, koji je
prvenstveno imao karakter ugovora kome je svrha prekid vatre između zaraćenih
strana, a ne ugovora koji bi joj omogućio funcionalno i dugotrajno opstojanje, još
uvijek nalazi na istom mjestu na kojem je bila 1995. godine u trenutku potpisivanja ugovora, koji nastavlja da donosi
ovoj zemlji stagnaciju i sve je više udaljava od njene državotvornosti te
stvara idealanu atmosferu za razvoj nacionalizma i finalnu separaciju manjeg
entiteta te formiranje trećeg. U diplomatskim krugovima već godinama odjekuju
izjave Milorada Dodika o raspisivanju referenduma i otcjepljenju RS-a, koje nailaze
na negodovanje zvaničnika iz Sarajeva, a što je važnije sa globalnog aspekta, Brisela
i Vašingtona. Zvanični Vašington i Brisel su svjesni kakve bi nezavisnost ovog
entiteta moglo izazvati probleme u srcu Evrope i poremetiti teško stečenu
ravnotežu na Balkanu za koju je trebalo gotovo više od tri decenije da se
postigne, od eskalacije Jugoslavenskih ratova do trenutka kada su zvanični
Beograd i Priština sjeli za pregovarački sto. Vjerovatno je i sam Dodik svjestan
da su njegove težnje anahronizam u modernoj Balkanskoj realnosti, ali su u
najmanju ruku do sada postizale željene rezultate, u oba entiteta. Naime, ove
izjave su njemu povećavale popularnost u RS-u, a sa druge strane izazivale
bijes i strah u Federaciji, te dovodile do konstantne degregacije suverenosti
Bosne i Hercegovine i njenih institucija. Međutim, izgleda da Dodiku ova
retorika više neće biti od velike koristi, jer čini se da se u “nevidljivim
diplomatskim krugovima” na zapadu odlučilo “Dodikizmu” stati u kraj, iz razloga
što je moguće uočiti fenomene koji nam ukazuju na povjetarac promjena kad je
post Dejtonska BiH u pitanju.
Neke
stvari su počele ukazivati da se odlučilo stati u kraj Dodikovoj
separatističkoj retorici neprosredno prije eskalacije Ukrajinske krize.
Pogotovo što su izjave iz Brisela i Vašingtona o reformi Dejtona izgledale
prilično koordinirane, s obzirom da su se dogodile u isto vrijeme. Sa druge
strane jedna od najvećih američkih medijskih nevladinih organizacija IREX
ProMedia bi preko svoje filijale i sebi vjernih medija u ovom entitetu mogla
odigrati ključnu ulogu u pravljenu
medijskog pakla Dodiku. Upravo kada se sve ovo naizgled koordinirano dešavalo,
Dodik objavljuje listu neprijateljskih organizacija koje rade na “rušenju
Republike Srpske”, što je svakako još jedna indikativna činjenica da je i sam
svjestan i obavješten o kraju svog
političkog kraljevovanja u RS-u. Po njegovu politiku jačanja i
srbizacije institucija manjeg entiteta veliku prepreku bi moglo predstavljati i
to što su se Bošnjačke stranke u ovom entitetu ujedinile u jednu koaliciju i
misle zajednički nastupati na budučim izborima kako bi svoj glas u
institucijama RS-a pojačali.
Činjenica
da Srbija i njena nova politička garnitura sve više daje do znanja da je
raskrstila sa post-Miloševićkom politikom i da se jasno opredjelila za evropski
put još više utječe na povećanje Dodikove panike. Pogotovo nakon ubjedljive
pobjede Aleksandra Vučića na nedavnim izborima. Samo Vučićevo favoriziranje
nekih drugih opcija u RS-u idu u prilog Dodikovom opravdanom strahu za vlastitu
budućnost i za opstojnost njegovog svetog pisma zvanog Dejtonski sporazum, koje
mu je omogućavalo prethodno raskalašeno ophođenje prema Bosni i Hercegovini.
Ukratko trese mu se tlo pod nogama na kojem je od svoje pojave na političkoj
sceni čvrsto stajao. Svjedoci smo, kako se Oktobarski izbori približavaju tako
se i opozicija protiv njega u RS-u sve više ukrupnjava.
Još
jedan udar za Dodika je došao neočekivano i spontano, i to baš iz Federacije. Udar
se desio u trenutku kada je Sarajevo gorilo u vrijeme nedavnih protesta. U
trenutku kada su institucije Bosne i Hercegovine bile ponovno ponižavane, ovaj put ne od strane RS-a već iz
Sarajeva, Dodik je u sebi svojstvenom stilu, u ovakvom nepovoljnom trenutku po
BiH, otišao u posjetu Vučiću u Beograd. U
momentu kada je na Federaciju vršio pritisak za pripajanje Južnom toku i tako
pokušao pojačati ruski utjecaj u BiH, i još više je napraviti ovisnom o svom
savezniku, desilo se upravo nešto sasvim neočekivano po njega i njegovu
politiku. Naime protesti u Federaciji su probudili ponajviše zapadnu
diplomatiju koja se zajedno sa bosanskom u dugotrajnom putu BiH ka EU bila
uspavala. Počelo se ozbiljnije govoriti o reviziji Dejtona u zapadnim
diplomatskim krugovima, što gospodinu Dodiku nikako ne ide u prilog. Protesti
su ubrzali priču u reformi Dejtona i promjeni postojeće situacije.
Što
se tiče pokušaja rušenja postojećeg ustrojstva Bosne i Hercegovine u korist
formiranja još jednog entiteta, od
strane hrvatskog političkog korpusa u BiH, on je također dobio šamar ne samo od
Evropske Unije izjavama poput “ništa od trećeg entiteta”, već i od zvaničnog
Zagreba koji se pridružio ovim riječima, te još jednom dokazao svoju lojalnost
novom klubu na uštrb “sunarodnjaka” u BiH.
Kakve
sve ovo ima veze sa Krimom?
Nakon
kraće elaboracije poraza Dodikove politike i hrvatskih težnji ka stvaranju trećeg
entiteta u BiH, te želje zapadne diplomatije da se razmotri reforma Dejtona, na
globalnom planu desila se za Balkanske prilike golema promjena. Eskalacija
krize između proevropskih i proruskih opcija u Ukrajini je dovela do svrgavanja
Janukovića i tako primorala Ruse, koji su u defanzivnoj poziciji zbog agresivne
politika NATO-a prema Rusiji, da anektiraju Krim. Sami pod pritiskom zapada su
morali da urade potez za koji možda i oni sami znaju da će ih dugoročno vjerovatno
koštati utjecaja u Ukrajini, pa čak možda i više od toga. Ali ako analiziramo
odjek Krimskog scenarija na Balkanu, možemo biti sigurni da je zapad uvidio
kakve im je geopolitičke i geostrateške probleme nanijelo anektiranje Krima i
da su dobili Rusiju još prisutniju na Crnom Moru i okupiranu Ukrajinu sa sve
njene četiri strane.
Naime,
zapad je sada još odlučniji da ograniči utjecaj i prisustvo Rusije gdje god on bio jak. Ovo je u očima Evropljana
dovelo do rasta na značaju RS-a i pojačalo strah Brisela od toga u šta bio ovaj
entitet mogao izrasti, ukoliko se nastavi sa prećutnim posmatranjem Dodikovog
šarlatanskog ponašanja i sve tješnjeg vezanja manjeg entiteta uz ruski brod.
Evropski diplomati vrlo dobro znaju da je upravo nefunkcionalni Dejton kreirao
rusku podružnicu na Balkanu. Rusija je u ovom entitetu i regiji već duže
prisutna, naročito u energetskom sektoru. Zahvaljujući Krimskoj krizi Evropska
Unija je još više postala svjesna koje opasnosti sa sobom nosi “ruski satelit”
u srcu Evrope te njenom daljnjem širenju na Balkanski poluotok, pa i samoj
sigurnost Unije. Njenim indifirentnim ophođenjem prema Evropskom putu Bosne i
Hercegovine u ovom “novom hladnom ratu” protiv Rusije je dozvolila sebi novu ”Kubu”
na Balkanu. Ostaje nam samo da se molimo da ne dođe do ”Bosanske krize” poput
one ne Kubi 60-ih godina, kao i da čekamo završetak Oktobarskih izbora u BiH
koji će nam biti potvrda koliko je Evropa spremna da promjeni Dejton, koji je
možda postao i njeno egzistencionalno pitanje kada se u obzir uzme sigurnosni aspekt
Unije, ukoliko Rusija dobije novog Lukašenku u Dodiku. Definitivno će to biti
test koliko je Evropska Unija zapravo hard
power, a koliko ne. Kriza na Krimu je vjeru u Evropski hard power u očima
svijeta uspjela poljuljati. Nakon one na Krimu, na Uniji ostaje pitanje da li
će dozvoliti još jednu “Balkansku krizu” nakon one 90-ih, koju nije uspjela
položiti, te da li će Dodiku dozvoliti da im evropski san pretvori u rusku noćnu
moru.
Comments
Post a Comment