Da li je Kina slijedeća sila broj jedan: Prvi Dio

Autor teksta:

Jahja Muhasilović

Koliko god se govorilo o skorom izlasku iz recesije, ekonomska kriza koja je počela 2008. godine i dalje potresa gotovo cijeli svijet. Kriza je po mnogima ubrzala proces koji je počeo mnogo prije nje, a riječ je o izmjeni vodećih sila na svjetskoj političkoj sceni. Iako je imala utjecaj na gotovo sve zemlje svijeta ona je najviše zahvatila Evropske zemlje i SAD. Krizom su u manjoj mjeri zahvaćene zemlje poput Kine, Turske, Indije, te zemlje zaljeva, kao i Rusije prije svega zbog njihovih naftnih i gasnih resursa. Ove zemlje su  nakon kraćeg perioda recesije ili usporenog rasta vrlo brzo obnovile svoju ekonomsku dinamiku. Svjedoci smo da sada zemlje poput Rusije i Kine igraju sve važniju ulogu u međunarodnoj diplomatiji, što se najbolje ogleda kod donošenja odluka  u UN-u. Bez saglasnosti ovih zemalja ne može se donijeti niti jedna važnija odluka, tj. zbog njihovog prava na veto u Vijeću Sigurnosti. Situacija u Siriji nam to najbolje pokazuje. Ove dvije zemlje su svojim pravom na veto blokirale bilo kakvo ozbiljnije uplitanje NATO-a u Siriji, te na kraju primorale Zapadne zemlje da sjednu za pregovarački sto sa Asadovim diplomatama. Razlog zbog kojeg Asad još uvijek vodi uspješan rat protiv opozicije je i taj što tijekom cijelog sukoba nije prestala dostava oružja od strane Rusije. Čini se da će ove zemlje u budućnosti biti sve važniji faktori u donošenju odluka na globalnom planu.

Zemlja koja je najozbiljniji kandidat za smjenjivanje SAD-a sa pozicije svjetske sile broj jedan je upravo Narodna Republika Kina. Ova zemlja je nakon reformi koje je sproveo Deng Xiaopeng 70-ih godina, za samo nekoliko decenija od agrarne zemlje srednjeg značaja, postala druga najmoćnija svjetska ekonomija. U zadnjim decenijama Kineska ekonomija bilježi rast kakav do sada u historiji ni jedna zemlja nije zabilježila. Osim na ekonomskom planu ona bilježi uspjehe i na drugim poljima kao što su nauka, vojna industrija, sport, kultura, itd. Posmatrano sa strane, Kina zaista strahovitom brzinom postaje sila broj jedan na planeti. Međutim, da li je sve to zapravo tako? Kada bi smo malo detaljnije analizirali rast Kine, te izdvojeno posmatrali svaki segment njenog napretka, mogli bi smo uvidjeti da je taj rast dugoročno gledano osuđen na propast. Ne smije se ispustiti iz vida činjenica da svaki potez u prošlosti i sadašnjosti, imat će svoj odjek u budućnosti. Svaka pogrešna odluka donesena od strane centralne vlasti u Kini bez dileme imat će katastrofalne posljedice po Kinu u budućnosti. Pogotovo ako se uzme u obzir da je Kina ustrojena sa politički nefleksibilnom i rigidnom komunističkom partijom na čelu, te ekonomski neravnopravnom i napuhanom ekonomskom politikom, kakva u Kini već decenijama vlada, a koju na svojim leđima nosi neobrazovana i dobrim dijelom obespravljena masa od preko milijardu ljudi sa ogromnim ekološkim i teritorijalnim ograničenjima, te demografskim harakirijem zvanim One Child Policy i dubokom socijalnom podjeljenošću u svakom pogledu, onda se dâ naslutiti kakvi sve problemi Kinu u budućnosti čekaju. A upravo o greškama koje se prave u Kini prvobitno treba kriviti kinesku vlast, jer ne treba ispustiti iz vida činjenicu da je Kina za razliku od zapadnih država u pravom smislu te riječi centralistička državna tvorevina. Svaka važnija odluka koja se donese u ovoj zemlji dolazi odozgo za razliku od liberlanih država gdje određeni (ne svi) procesi dolaze odozdo, te se rađaju, razvijaju i konačno sprovode u jednom puno prirodnijem i stimulativnijem ambijentu od onog koji vlada u Kini. Intervencionizam odozgo i prirorodni neintervencionistički razvoji se najjasnije odslikavaju u zemaljama koje funkcionišu po sistemu planske ekonomije od onih čija je privreda zasnovana na modelu tržišne ekonomije. Ovi intervencionistički principi na važe samo za ekonomiju, već se mogu primjeniti u svim sferama društvenog razvoja.

Kina se sve više okreće tržišnoj ekonomiji što joj upravo i daje ovaj veliki ekonomski zalet koji ne jenjava gotovo trideset godina. Prvo od njena dva najjača oruđa trenutno je upravo spomenuti ekonomski rast koji je donijela ekonomska liberalizacija. Njeno drugo najveće oruđe je  brojna populacija, koja opet ekonomiji daje tu glomazost i značaj u svjetskim ekonomskim razmjerima. Ukratko ono što je Kinu danas napravilo velikom silom, opet, posmatrano samo u međunarodnim relacijama, su njena glomazna populacija i dinamična ekonomija. S obzirom da je samo tako i možemo posmatrti kao veliku sliku, iz razloga što interno gledano Kina je i dalje agrarna i jako siromašna zemlja. Upravo bi ova dva faktora mogli biti ključni za vrtoglavi pad Kine koji bi u vrlo kratkom periodu mogao da uslijedi. Pored demografije i ekonomije potrebno je navesti sve faktore koji bi mogli igrati bitnu ulogu u ekonomskom krahu Kine i njenom brzom silasku sa pozicije broj jedan u svijetu, koju će ona neminovno u vrlo brzom roku najvjerovatnije i steći. Pored ova dva segmenta korisno je kratko se osvrnuti na njeno historijsko naslijeđe, geografski položaj, regionalnu raspoređenost ekonomske moći, socijalne diferencijacije, nauku, ideološku platformu, političko ustrojstvo Kine, i još mnoge druge segmente kako bi se obrazložili navedeni stavovi po pitanju razvitka ove zemlje kao i bipolarnom svijetu koji je iz dana u dan sveevidentniji.

Ovako danas izgleda Šangajska luka. Za kratko vrijeme je postala jedna od najprometnijih morskıh luka u svijetu. Kina najviše trgovini duguje svoj ekonomski polet, što je ovu zemlju dobrim dijelom učinilo ovisnom o svjetskim trgovinskim trendovima i zapadnom tržištu.

Ako krenemo prvo od Kineske prošlosti i njene uloge u svjetskoj rapordjeli sila kroz historiju, možemo vidjeti da je Kina i tu koliko god njena prošlost i kultura bili bogati, ona je ipak zemlja koja je gotovo kroz svoju cijelu historiju bila zatvorena u svoje kulturološke okvire, te stoga, ima negativno naslijeđe kada je ekspanzija izvan granica u pitanju. Ona kroz svoju historiju čak i u svom teritorijalnom vrhuncu nije puno premašivala granice današnje Kine, štaviše dugo vremena je obuhvatala manji prostor nego što danas obuhvata Narodna Republika Kina. Njen utjecaj na susjedne zemlje je više bio preko kulture (prventstveno arhitektura) i vjere nego što je to bio slučaj sa vojnim osvajanjima. Čak je Kina vrlo često postajala plijenom susjednih osvajača koji su gotovo po pravilu bili brojčano manji i sa aspekta civilizacijskog razvoja na znantno nižem stupnju. Ne treba zaboraviti da su Britanci dva puta pobjedili Kineze na njihovom vlastitom teritoriju. Kina u svojoj politici nema tradiciju ekspanzije izvan svog kulturnog prostora, što je kod zemalja koje žele zasjesti na tron najveće svijetske sile vrlo bitan faktor. Primjera radi, SAD su imale dugu tradiciju širenja prema zapadu sjevernoameričkog kontinenta. Ekspanzionističko iskustvo koje će u kasnijim stoljećima prevazići kontinentalni okvir i postati svjetskog karaktera, ukorijenjeno je u dugotrajnim ekspanzionističkim ratovima protiv Indijanaca i Meksikanaca. Ovi ratovi su pored geografske pozicije SAD imali sudbonosnu ulogu za formiranje vanjskopolitičke svijesti amerikanaca, kakvu Kinezi nikada nisu imali. Potrebno je spomenuti da su Amerikanci u ratu protiv Meksika zauzeli glavni grad Meksiko Siti koji se nalazi duboko u unutrašnjosti Meksika, te je Amerika za vrlo kratak period od zemlje koja se širi samo po sjevernoameričkom prostoru postala okeanska sila. Malo je poznato da su Amerikanci u svojim rukama držali Filipine, Kubu i Porto Riko te se po tome mogu uvrstiti u red kolonijalnih sila, iako su taj status zaslužile nešto kasnije od evropskih sila. Prije SAD-a tu je sila predhodnica Britanska Imperija koja je također u svojoj vanjskoj politici bila vrlo agresivna kada je ekspanzija u pitanju. Koliko god unazad da pogledamo i analiziramo vanjsku politiku sila koje su u datom historijskom momentu bile broj jedan vidjet ćemo da im je svima zajednička crta ekspanzija izvan svog jezičkog, kulturnog i vjerskog prostora. Ako Kinu ubacimo u tabelu razvojnih faza, ona tek ulazi u merkantelističku fazu koja je po redoslijedu prije imperijalne ili kolonijalne, ali ne treba ispustiti iz vida ni činjenicu da su teritorijalna širenja već neko vrijeme prošlost, a kako se čini tako će ostati i u skorijoj budućnosti. U ovom paragrafu sam se samo površno dotakao jednog manjeg aspekta kineske vanjske politike i karaktera te politike kroz povijest. Međutim, poznato je da se historijska naslijeđa ne mijenjaju tako lahko pa se ni ova dimenzija kineske realnosti ne može promjeniti tako lahko, naročito ukoliko tome pridodamo i činjenicu da su vremena teritorijalne ekspanzije prošla i nema nagovještaja da će se tako brzo vratiti, čak suprotno tome svjedoci smo kontinuirane disolucije mnogih zemalja po etničkim linijama, koje je svakako jedan od najvećih strahova vlade u Pekingu. Evidentno je da proces formiranja novih nacionalnih država i dalje traje. Krajem devedestih godina se formirao veliki broj nacionalnih država na prostoru istočne Evrope, centralne Azije, itd. Zadnjih godina ovaj proces je blago promjenio oblik. Vidimo jedan novi vid odvajanje od matice i formiranja novih nacionalnih država koji je podstaknut ekonomskim razvojem određenog geografskog područja. Ekonomska razvijenost u odnosu na druge regije unutar određene države, te različitost jezika su postali novi faktori odcjepljenja (Škotska od Velike Britanije, Flamanija od Valonije, Katalonija od Španije, itd.). Štaviše ni razlike u jeziku u nekim zemljama više nisu u prvom planu kad je riječ o odcjepljenju. Najbolji primjer ze to je slučaj Sjeverne Italije koje želi da se odvoji od siromašnog juga Italije iako je riječ o jednom narodu. No vratimo se mi Kini.

Pored vanjskopolitičkog naslijeđa koje možda i nije toliko bitan faktor tu je još mnogo drugih faktora koji Kinu ne mogu dugoročno zadržati kao prvu silu poput gore navedene teritorijalne ekspanzije, s obzirom da Kina kroz historiju nije preferirala ekspanziju iz razloga što se među kineskim rukovodiocima za to se nije osjećala velika potreba. Ukratko Kina je kroz povijest bila sama sebi dovoljna. Ovo znači da je teritorij koji su kineske dinastije obuhvatale bio zaseban kulturološki i civilizacijski okvir koji je za potrebe ove civilizacije i njen opstanak bio sasvim dovoljan. U antici možemo to usporediti sa primjerom Egitpa koji se nije mnogo širio izvan svog tradicionalnog teritorija upravo iz razloga što je za kvalitetno izdržavanje i razvoj egipatske civilizacije dolina Nila bila sasvim dovoljna. U prilog tome je i činjenica, da je jedan od glavnih razloga za ekspanziju evropskih država na druge kontinente bila nedovoljnost granica kolonijalnih država za njihovu unutrašnju socio-ekonomsku dinamiku. U novijim vremenima u kojem se Kina rapidno razvija njeno zatvarenje u vlastite okvire više ne može biti slučaj. Kinezima za razvoj više nije dovoljan teritorij Kine, jer prema naučnim podacima da bi prosječni Kinez mogao živjeti kao prosječni Amerikanac za to su potrebne površine tri današnje Kine.

Naime Kina ima ogromnih problema sa manjkom teritorija i resursa za njenu brojnu populaciju. Iako prirodni rast populacije nije tako visok, problem Kine je što njeno stanovništvo kroz ekonomski razvoj postaje bogatije, što sa sobom nosi i veće potrošačke apetite. Površina Kine sve manje podnosi tu potrošnju koja paralelno prati vrtoglavi ekonomski razvoj. Ovo otvara niz drugih problema od kojih je jedan i zagađenje i uništavanje okoliša. Koliko god se to činilo beznačajnim kinezi imaju velikih problema kao što su velika zagađenost zraka, pojavljivanje i širenje klizišta. Nebo iznad kineskih gradova prekriva sivilo, i oni podsjećaju na zapadne gradove tokom industrijske revolucije kada se u procesu industrijskog razvoja nije vodilo računa o okolini. S tim da je danas industrija mnogobrojnija tako da bi Kina mogla imati mnogo veće posljedice, od onih koji su nastupili nakon industrijske revolucije u zapadnim zemljama. Ne treba iz vida ispustiti činjenicu da zagađenje u Kini koja je izmaklo kontroli ima posljedice po cijeli ekosistem zemaljske kugle. Zagađenje u Kini će vjerovatno biti sve veće iz razloga što će Kina u svom razvoju imati sve više fabrika i automobila, gradovi će biti sve veći, a zelenih površina sve manje. Iako se može tvrditi da je proces širenja izvan granica na uštrb drugih granica gotov, ipak Kina koja ima gotovo milijardu i četiristotine miliona stanovnika koji uglavnom žive na malom pojasu na istoku zemlje uz velike rijeke, ima ogromnu potrebu za teritorijalnom ekspanzijom i povećanu potrebu za energentima.

Jedan od največih problema sa kojima se Kinezi susreću je prekomjerno zagađenje zraka. Fenomen koji će se u budučnosti vjerovatno pogoršavati. Vidjeti ljude na ulici sa maskama na licu za zaštitu od zagađenja u ovoj zemlji je učestala pojava.

Međutim, čini se da Kina u tom pogledu kratkoročno gledano ima malo i sreće, iz razloga što na sjeveru ima rijetko naseljenu i energentima prebogatu Rusiju, koja se također zbog problema sa Vašingtonom sve više približava Pekingu. Kinezi su gladni, a Rusi upravo imaju sve što im je potrebno, prazan teritorij i energente. Kineska glad za energentima će Rusima donijeti ogromno bogatstvo, ali gledano iz Ruske perspektive, savezništvo sa Kinom, kojem je jedini razlog za formiranje prijetnja NATO-a, je zasnovano na krhkim temeljima. Onog momenta kada Rusi shvate da im je Kina sa kojom dijele ogromnu nenaseljenu granicu, postaje sve veća prijetnja od NATO-a je trenutak u kojem će Rusi biti primorani da naprave preokret u svojoj geopolitičkoj politici i da se približe više NATO članicama. Rusi su Evropljani i kršćani što ih identitetski gledano čini bližim zapadnim zemljama i po svim parametrima bližim savezništvu sa NATO zemljama nego sa Kinom, pogotovo u onom momentu kada po njih kineska prijetnje postane veća od američke, kojoj također prijeti kineska ekspanzija, što će biti po prvi put od perioda kada je i jednima i drugima bila prijetnja nacistička Njemačka, što ih je na kraju i primoralo da sarađuju protiv zajedničke prijetnje, te da se zbliže zarad zajedničkog interesa, koji u bipolarnom svijetu kakav slijedi savezništva čini krhkijim i promjenjljivijim. Pogotovo kada se uzme u obzir da bi Rusi do jedne ograničene mjere mogli biti i balansirajući faktor američkoj hegemoniji u najjačem vojnom savezu u historiji, u šta sumnjam da bi dobro proračunata ruska geostrategija odbila da učini, te se ovim činom riješi trenutno prejakog neprijatelja.

Kada je riječ o kineskom ekonomskom razvoju, često se zanemaruje da su ovaj razvoj najviše osjetili priobalni dijelovi Kine. Ovaj fenomen u Kini nije novi. Već zadnjih nekoliko stoljeća priobalni gradovi Kine su ne samo u ekonomskom već i gotovo svakom drugom smislu razvijeniji od unutrašnjosti Kine, što je posebno došlo do izražaja dolaskom zapadnih pomorskih sila na obale Kine. U svojoj interakciji sa merkantelističkim evropskim zemljama, došlo je i do neminovnog razvoja kineskih obalnih gradova, što je konzervativnu unutrašnjost ostavilo zamrznutu u prošlim vremenima. Unutrašnjost počinje gubiti svoj značaj gubitkom značaja Puta svile, nekadašnje trgovačke arterije između istoka i zapada. Kao što je dobro uočio američki geoanalitičar Džordž Fridman, da je upravo tokom kineskog građanskog rata Mao Ce Tung da bi dobio na masivnosti svojih trupa protiv nacionalista izveo Dugi Marš u siromašnu unutrašnjost Kine, što mu se na kraju i isplatilo. Po logici stvari  moglo bi se zaključiti da je unutrašnjost Kine pored svoje ekonomske i kulturološke konzervativnosti podjednako konzervativna i u ideološkom smislu, što i s tog aspekta gledano nosi klicu budućih ideoloških raskola između unutrašnjosti i obalnih pojasa. Bogatstvo koje je obali donijelo merkantelističko poimanje ekonomije ih je i u ideološkom smislu učinilo pragmatičnim, protiv zatvorenosti i konzervartivizma još uvijek agrarne Maoističke unutrašanjosti. Ova diferencijacija u poimanjima države, ideologije i trgovine će neminovno morati dovesti do trvenja unutar Partije, podjele na dvije struje, te shodno tome do reforme ukoliko pobjedu odnesu trgovinski pragmatisti, ili zadržavanja starih odnosa ukoliko prevladaju ovi drugi, što bi opet moglo doveti do zaoštravanja odnosa između obalnih gradova i centralne vlasti ukoliko ovi drugi odnesu pobjedu, eventualno i do pokušaja seksecionizma, ukoliko se ne udovolji trgovinskim zahtjevima, pogotovo ako se uzme u obzir i socio-ekonomska različitost i specifičnost obalske Kine u vjerskom, etničkom i lingvističkom pogledu od one koje vlada u drugim dijelovima. Ova regionalna nejednakost koja se nastavila do danas a možda i produbila, osim neravnoteže će neminovno dovesti i do povećanja svakako ogromnih unutrašnjih migracija. Pogotovo ako se još tome pridodaju i velike migracije iz osiromašenih sela u gradove koja traje decenijama, pri planskoj i ubrzanoj industrijalizaciji koja je nužna ukoliko se zemlja želi što prije razviti. Ovaj fenomen će dovesti do još veće prenapučenosti i zagađenosti gradova, pada nataliteta i starenja stanovništva što urbanizacija gotovo u pravilu podrazumjeva, te povećavanja spolne nejednakosti zbog koje Kina ionako ima ogromnih problema, iz razloga što je One Child Policy lakše sprovesti u urbanim nego u ruralnim sredinama.