Tone li Arhiv u prošlost?

Autor: Jahja Muhasilović
Fotografija: Velija Hasanbegović (STAV Magazin)
Vidi: STAV Magazin br.1.

Neko je jednom mudro rekao da narod koji zaboravlja svoju prošlost dužan ju je ponavljati. U svijetlu ove rečenice, razmišljajući o značaju historijskog arhiva za jedan narod i državu, nameće nam se zaključak o neprocjenjivoj važnosti ove institucije. Historijski Arhiv u Sarajevu je kroz svoju dugu prošlost djelovanja odigrao jednu od ključnih uloga kada govorimo o zaštiti kulturno-historijske baštine BiH.

"Arhiv je institucija koja u svim sistemima i društvima čuva korijene države, društva ili naroda", rekao nam je Direktor Historijskog Arhiva u Sarajevu Sejidalije Gušić

 Kroz razgovor s uposlenicima ove institucije, uvjerili smo se u ozbiljnost problema s kojim se danas Historijski Arhiv u Sarajevu susreće. Direktor Arhiva upoznao nas je sa štetnim posljedicama bosanskohercegovačke društvene nesvijesti i nebrige prema vlastitim institucijama, koja se direktno reflektira na rad ove institucije.

VLASTI JOŠ UVIJEK NISU SVJESNE ZNAČAJA ARHIVA

Po njegovim riječima Arhiv ne dobiva adekvatnu pomoć od institucija koje su predviđene da ga subvencioniraju, te je primoran da svoj rad obavlja u skromnim uslovima.

Taj nas podatak navodi na ponovnu misao da živimo u društvu čija se prošlost negira i omalovažava, te konstantno svojata od strane iredentistički nastrojenih susjeda. Historijski arhiv je, stoga, mjesto koje se treba držati kao "malo vode na dlanu" i njegov rad ima funkciju svojevrsnog imunološkog sistema u zaštiti od grabežljivih napada koji dolaze izvan granica BiH. Stoga čudi ovaj ignorantski odnos prema Arhivu baš kao i mnoge druge nelogičnosti našeg društva, a Historijski arhiv je naprosto osuđen da preživljava na socijalnim marginama državnog aparatusa.

Uprava Arhiva svojim financijskim kapacitetima nije u mogućnosti ponuditi uslove za kvalitetan rad uposlenika, ali bez obzira na to uvjerili smo se da uposlenici odišu entuzijazmom i profesionalizmom, a stidljivo su se požalili na odnos nekih državnih institucija prema njima. Kao ustanova koja ne donosi velik profit, Arhiv ovisi o državnom subvencioniranju.

"Kada svojim radom napravimo manji profit, država nam umanji količinu materijalne podrške", požalio se Viši arhivista Haris Zaimović. Čini se da vlasti još nisu postale svjesne značaja Arhiva, a žalosno je kako se politika nije "opametila" nakon nemilih događaja na prošlogodišnjim protestima i požaru koji je odnio u nepovrat dobar dio državne arhivske građe. Međutim, ima onih koji su "vrlo svjesni" značaja arhivske građe, kao što je npr. direktor Arhiva BiH Dušan Vržina, koji je bez potrebnih saglasnosti i prethodnih konzultacija s radnim kolegama, građu vezanu za Vrbasku Banovinu pokušao premjestiti u Banja Luku. Reakcijom njegovih kolega, koji su na vrijeme primijetili ovu nelegalnu radnju, uspješno je spriječena pokušaj transfera historijske građe. Šta je gospodin Vržina pokušao da uradi ovim činom ostaje da se dokaže.

HISTORIJSKI ARHIV POSJEDUJE GRAĐU KOJA GOTOVO ZAUZIMA PROSTOR OD BAŠČARŠIJE DO HRASNICE

Direktor Historijskog Arhiva Gospodin Gušić nam je još rekao kako danas u Historijskom Arhivu ima mnogo više građe nego što je bilo prije rata, iako radnika koji bi obrađivali ovu građu je tri puta manje nego prije rata. Stoga je teško stići obraditi građu koja danas iznosi nevjerojatnih 11 kilometara, pogotovo kada se u obzir uzmu loši uslovi u kojima su radnici primorani da rade svoj posao.  O impozantnoj kolekciji koju posjeduje ova institucija govori i činjenica da kada bi se historijska građa deponovana u Arhivu redala jedna do druge, gotovo bi zauzimala prostor od Baščaršije do Hrasnice. 

U ORUNULOM DEPOU JE TOLIKO HLADNO DA NOGE OMOTAVAJU STIROPOROM

Slučaj Historijskog arhiva je postao još žalosniji kada smo se uvjerili u kakvom stanju se nalazi kičma ove institucije, tj. Depo arhiva. Zgrada Depoa, koja se nalazi u starom sarajevskom naselju Vrbanjuša, izvana podsjeća na slike grada Groznog iz vremena rusko-čečenskih ratova. Fasada oronula, prilaz neugledan, krov oštećen. Ulaskom u zgradu prvi osjećaj s kojim se susretnete je talas hladnog zraka koji vas natjera da zakopčate jaknu.

"Da, uposlenicima se govorilo da izađu kako bi se ugrijali", rekao nam je Admir Nezirović, Rukovodilac Odsjeka za smještaj, korištenje i tehničku zaštitu arhivske građe i knjižnog fonda.

U nešto ozbiljnijem tonu nastavio je riječima da je "jedan od uposlenika obolio radeći u ovoj zgradi i da je noge omotavao stiroporom i tako hodao po hladnim hodnicima depoa", koji je u nedavnoj prošlosti bio i u gorem stanju negoli je danas. Depo je danas koliko-toliko saniran upravo zahvaljujući njegovim požrtvovnim radnicima, koji si mogu priuštiti da ugriju samo jednu sobu u kojoj rade.

ARHIVU JE POTREBNA TEMELJITA SANACIJA

Šetnjom kroz objekat Depoa, i njegovu bogatu kolekciju historijske građe, došli smo u dio zgrade koji tone. Da! Historijski arhiv tone u prošlost. Ironično, no istinito. Riječ je o zadnjem dijelu zgrade Arhiva kojem prijeti obrušavanje i potonuće u zemlju. Na sreću ova katastrofa je privremeno spriječena, angažmanom uposlenika i građevinske firme koja je sanirala nastalu štetu i za neko vrijeme osigurala dio zgrade od urušavanja.

Međutim ovaj problem nije riješen do kraja te je potrebno da se na zgradi izvrši temeljita sanacija i restauracija. Direktor Arhiva je dodao kako se obratio turskoj agenciji za obnovu i razvoj TIKA, u vezi rekonstrukcije fasade i krova na zgradi. TIKA se zbog nesebičnog angažmana i marljivog rada uspjela etablirati u prepoznatljivo ime kada je zaštita i restauracija našeg kulturno-historijskog naslijeđa u pitanju. Stoga se u Arhivu nadaju u njenu financijsku pomoć pri sanaciji, koja je neophodna ako želimo da naše historijsko naslijeđe ne padne u zaborav i postane legitimna meta napada kvazihistorijskih pretenzija iz iredentističkih centara moći.

Pisaća mašina sa početka 20. stoljeća njemačkog proizvođača Erika , sa ugrađenim arapskim pismom, koja se mogla koristiti za pisanje na tri jezika, arapskom, turskom i perzijskom.

Historijski Arhiv u Sarajevu ima oko 11 kilometara historijske građe, što je više nego i jedan arhiv u Bosni i Hercegovini. Kada bi se građa redala jedna do druge zauzela bi prostor od Baščaršije do Hrasnice.

Primjerak lista Narodna Pravda iz Drugog Svjetskog Rata.

Zgrada Depoa čeka na restauraciju fasade i krova.

Direktor Sejid Alija Gušić se žali na mali broj radnog osoblja, koji bi obrađivali historijsku građu. Danas je građe tri puta više u odnosu na period od prije rata, a radnika tri puta manje u odnosu na isti period. Prostorije uprave Historijskog Arhiva u Sarajevu su znatno manje od prethodnih prostorija u kojima je Arhiv bio smješten. Riječ je sadašnjoj zgradi Bošnjačkog Instituta, iz koje je Arhiv premješten.

Bezbrižno djetinstvo i zimske radosti: Arhiv posjeduje bogatu kolekciju starih slika. Na ovoj slici iz 1964. godine vidimo jednu od Sarajevskih mahala, u kojoj se djeca sankaju.

Historijski Arhiv posjeduje kolekciju starih fotografija. Arhivski tehničar Omer Bajić pokazuje sliku Centrotransovog starog autobusa. 

Uposlenik među hladnim zidovima depoa u jakni. Njegov izraz lica govori sve o stanju depou.

Vlaga je počela da nagriza zidove arhiva.

Pečat iz vremena Ustaške vladavine nad Bosnom i Hercegovinom.

Arhiv osim pisanih dokumenata i slika posjeduje i kolekciju beđeva.