Mit o Neoosmanizmu

Autor: Jahja Muhasilović 
(Thanks to Sedad Beslija for his support)

U jeku nedavnih skandala koji su potresli naše društvo, a tiču se lažne vijest koja se proširila u vezi Erdogana i rasprave vezane za turski utjecaj u našoj zemlji,  primjetno je da pojedinci neopravdano Erdogana i Tursku smatraju prijetnjom za naše vitalne interese. Iz tog razloga se nameće potreba za kraćim tekstom, da bi se, preko nekih primjera koji se možda nekada i svjesno prešućuju, dokazalo da izjave tog tipa nisu opravdane i nanose štetu odnosima Bosne i Hercegovine sa ovom etabliranom regionalnom silom. 

Kada je riječ o Erdoganovim neizjavljenim riječima, potpuno je jasno zašto je srpska politička garnitura reagovala na spin kojeg su možda i sami proizveli. Dodik koji je uvidio da bi mogao izgubiti na predstojećim izborima, zbog neefikasne i pljačkaške politike koju je dugo vodio u RS-u, očito je iskoristio spin kao predizborni materijal za konsolidovanje vlastitog glasačkog tijela i eventualnog pridobivanja na svoju stranu onih koji možda još uvijek nisu na čisto za koga se opredjeliti na izborima. Protiv sebe ima ukrupnjenu opoziciju koja je postala ozbiljna prijetnja za njegovu stolicu i hajdučku ekipu, stoga je Erdogan savršeno žrtveno janje i kec na desetku za početak predizborne kampanje.

S druge strane njegov veliki brat u Srbiji, Aleksandar Vučić je nakon ubjedljive pobjede na zadnjim izborima, te nakon završetka post izborne euforije, susreo se sa srpskom ekonomskom realnošću. Primoran da čini rezove na tom polju, iskoristio je lažnu vijest o Erdoganu kako bi stanovništvu skrenuo pažnju sa njihovih realnih problema, te tako zadržao popularitet koji uživa. Ukratko obojici je spin odlično poslužio kako bi sačuvali svoj ugled u očima javnosti.

Ono što još više zabrinjava je da su u bošnjačkim krugovima pojedini reagovali sa puno neopravdanog gnjeva prema Erdoganu i nerazumijevanjem turske vanjske politike. Prije elaboriranja vlastitih stavova, potrebno se osvrnuti na postavke na kojima počiva vanjskopolitičko angažovanje Turske na Balkanu. Kada se govori o ovim temama često se spominje knjiga ministra vanjskih poslova Turske, profesora Ahmeta Davutoglua pod naslovom Strategijska dubina, koja se ponekada možda i nepravedno smatra manifestom turske vanjske politike. Naime, pretpostavljamo da je mali broj onih koji se upuštaju u ovo polje čitalo knjigu. Knjiga je epitet manifesta izgubila onog momenta kada se turska politika susrela sa realnim problemima i konstalacijama snaga na terenu, koje nisu možda detaljno uzete u obzir ili su bile nešto drugačije u vremenu kada je djelo pisano. Da li se neki dijelovi knjige i dalje koriste kao polazište vanjskopolitičkog djelovanja? Možda. Ali vjerovatno samo onoliko koliko mogućnosti to dozvoljavaju. U slučaju ovog dijela se pokazalo da su ponekada teorija i realnost dijametralno različite i udaljene jedna od druge. Turska vanjska politika se kroz vrijeme morala prilagoditi datim okolnostima koje su im nametnuli događaji u regiji. Govoriti o turskoj politici na Balkanu ili Bliskom Istoku, bez kritičkog osvrta na ovu knjigu ili totalno zanemarujući postavku koja je poslužila kao baza za tursku vanjsku politiku, tzv. "nula problema sa susjedima" je smješna i ne vodi ni do kakvih realnih zaključaka. Turska je dolaskom Ahmeta Davutoglua na poziciju ministra vanjskih poslova, krenula u zahtjevan projekat anuliranja problema akumuliranih tokom više decenija egzistiranja Republike. Jedan od prostora za takvo djelovanje je između ostalog i Balkan. U svakoj balkanskoj zemlji Turska je do sada nastupala u duhu svođenja problema na nulu. Problem je međutim što neki to ne žele da vide. Vremenom su neke stvari krenule po zlu kada je mirenje Turske sa susjedima u pitanju, prvenstveno zbog arapskog proljeća, pa je njena politika gurnuta u pragmatizam, i primorana da se postavlja onako kako joj okolnosti to diktiraju, međutim to je tema za neku drugu raspravu, koja bi nas skrenule sa teme.

Svako ko dovodi u pitanje potrebu uplitanja turske politike u probleme Balkana, ne razumije o čemu priča. Prvo je potrebno krenuti od činjenice da je Turska, a to se vrlo često izostavlja, balkanska zemlja, u geografskom, historijskom, kulturološkom i svakom drugom smislu, stoga joj sama ta činjenica daje apsolutno pravo za uplitanje u balkanske prilike. Da li iko razuman može reći, Srbija ili Grčka se ne smiju miješati u balkanske probleme? Da li je razumno reći Ameriku se ne treba ticati problem kartela u Meksiku, koji direktno narušavaju njenu sigurnost, ili pak možda reći, Japana se ne tiče problem Sjeverno Korejskog naoružanja? Turska je balkanska zemlja, koju se itekako tiču dešavanja na Balkanu.

Drugo pitanje koje bi bilo pošteno postaviti je, zašto kada se Njemačka miješa preko financijske ili ekonomske dominacije ili Rusija preko energetske dominacije, ne dovode u pitanje njihove namjere? Ni Njemačka, niti Rusija nisu balkanska zemlje, stoga su po ovoj logici manje pozvane od Turske da se bave balkanskim pitanjima. Zašto se utjecaj ove dvije nebalkanske zemlje ne doživljava kao prijetnja? Možda baš domaći krugovi bliski ovim zemljama plasiraju lažne vijesti o Erdoganu? Da li je Erdogan prijetnja regiji ili velikim silama koje imaju duboko upletene prste u regiju? Ali koga briga za to, imamo mi Avaz i njemu slične medije da nas straše neoosmanizmom.

Ukoliko se obrati pažnja na statističke parametre, onda se jasno može vidjeti da je zapravo utjecaj, u ovom slučaju Njemačke ili Rusije mnogo veći od turskog i da je cijela priča vezana za navodni neoosmanizam samo dobro upakovan mit, preko kojeg se zastrašuju mase i odvlači im se pažnja od realnih problema sa kojima se cijela regija susreće. Cijelo društvo nasjeda na medijske priče o navodnoj neoosmanističkoj ekspanziji. Lakše je slijediti nego razmišljati!

Ne treba ispustiti iz vida činjenicu da se mit o neoosmanizmu nerijetko plasira iz Beograda, a u Bosni onda mediji to ponavljaju kao mantru. Nedavno objavljeni izvještaj Think Tanka Populari upravo dokazuje da je mit o ekspanziji Turske dobro napuhani medijski spin i da ne odslikava realnost. U ovom izvještaju je izvršena komparacija na određenim poljima sa drugim državama. Jasno se vidi da neoosmanizam nema utemeljenje u realnosti i da je navodni utjecaj Turske u regiji poprilično skroman. Naravno opet je lakše vjerovati polumedijima, nego pročitat naučni izvještaj.

Ko je i zašto plasirao mit o neoosmanizam?

Ova kovanica je u manjem entitetu bolja od bilo kakvog predizbornog slogana. Ona posjeduje ujedinjujuću snagu, a Dodik se njome služi vrlo vješto. No, da li su Turci dali povoda ovim optužbama?

Stvar postaje još tužnija pogotovo kada se u obzir uzme, a to znaju oni koji pobliže prate tursku politiku, da se zvanična Ankara konstantno ograđuje od neoosmanističkih optužbi.  Prvi i najglasniji u tome je upravo Ahmet Davutoglu, kojem se nepravedno stavlja etiketa začetnika i masterminda ovog imaginarnog pokreta. Nekada se narod prepadao kojekakvom „zelenom transverzalom“ i „velikom Albanijom“, danas je tu ulogu preuzeo navodni neoosmanizam. Nažalost i u bošnjačkim krugovima ovo mantranje o neoosmanizmu ponekada dobro posluži za postizanje jeftinih političkih ciljeva. Ono što regionalnu šizofreniju odslikava se najbolje vidi u činjenici, da kada nekima Turci odgovaraju onda se žale da se nedovoljno angažuju, a kada im pak Turci smetaju da postignu svoje kratkoročne ciljeve, onda ih se odriču riječima i navode kako se Turci previše miješaju u naše unutrašnje poslove. Javlja se realno pitanje, a to je, šta mi želimo?

Preko Turske se postižu jeftini predizborni ciljevi. Narod se zastrašuje o koje kakvom neopravdanom neoosmanizmu!

Ne treba zaboraviti da je regija i prije navodnog pojavljivanja „neoosmanizma“, bila zavađena, siromašna, podijeljena, korumpirana, neprimamljiva investicijama, i još što šta. Turska koja je za kratko vrijeme uspjela na ljestvici ekonomskih sila da napreduje sedam do osam mjesta, odjednom je došla u ekonomski dominantan položaj u regiji. Erdogan koji je reformirao Tursku  za svojih mandata, od nje je napravio regionalnu silu. Po prirodi stvari ovaj razvoj je morao imati svog odjeka u bližoj i široj okolini Turske. Baš slučajno mi na Balkanu pripadamo tom krugu država. Hajdemo zamoliti Turke da se prestanu razvijati. Smetaju nam! Neka nas ostave u našim mikrosvjetskim ratovima.

Naime kada određena zemlja dostigne ekonomski razvoj, po prirodi stvari moć koja se nakupila u toj zemlji počinje da prevazilazi njene granice i ima svoj odjek u okolini, koja je široka u zavisnosti od veličine zemlje i njenog razvoja. To se desilo i u ovom slučaju sa Turskom. Nije riječ o nekakvoj neoosmanističkoj pretenziji prema regiji ili uroti neoosmanista u saradnji sa NATO-om kako bi to neki voljeli reći u Beogradu. Stvar postane još zanimljivija kada se iz pojedinih pravoslavnih krugova počnu širiti priče iz kojih se da zaključiti da je tursko angažovanje na Balkanu samo mali dio velike urote protiv srpskog naroda i da na neki način prolazimo kroz neosrednji vijek u kojem ovaj put imamo Osmanlije kao saveznike Vatikana protiv nebeskog neobizanta u vidu Srbije i Republike Srpske. Ali navikli smo mi na ovakva tumačenja geopolitike.

Da skratimo priču. Turska je zemlja u razvoju koja se lagano etablira kao takva u široj regiji koja prevazilazi okvire Balkana. Bilo bi korisno za sve da svoje neopravdane strahove ostavimo po strani i da se i mi konačno pozitivno „okoristimo“ od njenog razvoja. Ova zemlja koja kao i svaka druga želi da joj ekonomija napreduje je svjesna da to ne može postići ako ima nestabilan Balkan, i to je primorava da se „miješa“ i da konstruktivno traži riješenja za sve regionalne probleme. Neki su ovu pojavu iskoristili da podsjete svoje glasačko tijelo da su „patriote“. Međutim dok narod ne shvati da je prevaren od svojih predstavnika, i da se navodni neoosmanizam koristi za odvlačenje pažnje od realnih problema koje imamo u regiji, nema nam „selameta.“ Uređenje koje imamo i vodstvo vlastiti narod godinama koštaju više milijardi štete, a krive se drugi koji su pokazali dobru volju za rješavanje regionalnih problema. Ko je stvarni problem u jednačini?

Nažalost neki Bošnjaci su nasjeli na svjesno plasirani „ep o neoosmanistima“ i sa nekim medijskim spinovima bi nas mogli dovesti do kvarenja odnosa sa zemljom koja se pokazala prijateljskom u više navrata. Plasiranje priča o nekakvim prijetnjama Erdogana ili pak nekim „nepovoljnim ugovorima“ sa Turkish Airlinesom u domaćim medijima će samo nama naštetiti. Nije teško pretpostaviti da je BH Airlines propao zbog nepotizma, nepoštenja i karakterističnog bosanskog „javašluka.“ Da li su možda Turci krivi za propast Grasa, ili nefuncionalnost Vodovoda? Ma sigurno su oni krivi za Krivaju ili Agrokomerc. Prečesto posjećuju Mostar, vjerovatno su oni „batalili“ Aluminij ili pak možda skovali zavjeru pri nepovljnoj prodaji Energopetrola? Manje više sve ove firme su propale iz istog razloga kao i BH Airlines.

Jedan dijalog iz starog srpskog filma pod nazivom Orlovi rano lete, najbolje odslikava poimanje turske vanjske politike od strane lokalnih glavešina u prvom redu Dodika i Vučića i onih koji su koristili spinove u svrhu vlastitih ciljeva. Naime u filmu dvojica čobana razgovaraju o drugom svjetskom ratu. Nakon što jedan od čobana nabroji ko su sve učesnici Drugog svjetskog rata, biva upitan od drugog: „A Turci? Veli, na kojoj su oni strani. Odgovor stiže u obliku: „Turci ne ratuju.“ Na šta začuđeni čoban koji je prethodno pitao za učešće Turaka u ratu odgovara: „Đe si ti čuo da ima rata bez Turaka?“ Drugi odgovara: „E tako lijepo, Turci ne ratuju!“ Čoban koji ne može da prihvati da se ovaj put rat ipak vodi bez Turaka, završava dijalog rijećima: „Onda nije sasvim zagustilo, viđe češ ti moj sinko prpe kada udare Turci!